You are currently viewing Domaći brdski konj

Domaći brdski konj

Predpostavlja se da su konji ove rase daleki potomci divljih konja tarpana i przewalskog konja koji su ukrštani sa arapskim konjima. Svsrtan je u grupu ponija pa se može sresti i naziv u literaturi kao domaći brdski poni. Po svojim karakteristikama jako je sličan konjima koji se gaje u Bosni, Bugarskoj, Makedoniji i Rumuniji.


Izgled i osobine

To je konj čelične građe, velike snage, otporan na bolesti, snažne konstitucije i velike izdržljivosti, vrlo dobro prilagođen klimatskim prilikama područja na kojem živi, a zadovoljava se skromnom ishranom i smeštajem. On se vrlo vešto i okretno kreće i po najnepristupačnijim planinskim predelima noseći razne vrste tereta ili razne vrste jahača. Vrlo je poslušan, a istovremeno dovoljno temperamentan. Prosečna visina grebena ovog konja  je 130-140 cm, obim grudi 135-162 cm i obim cevanice 16-18 cm. Telesna masa se kreće oko 300-400 kg. Boje dlake: najzastupljenija je dorata zatim siva, odnosno bela boja, vrana, alata. Brdski konj se ubraja u tovarne životinje i na samaru može nositi 100-120 kg. Pored toga koristi se kao konj za vuču i jahanje.  Koristio se u svim ratovima na ovom podrčju, za izgradnju puteva, pruga, donošenja drva, vode, prevoz ljudi i robe i ishranu. A onda se pojavila nafta, poljoprivredne mašine i za njima je prestala potreba uzgajanja. Nisu atraktivni i brzi da bi se koristili u trkama i kladionicama i prepušteni su zaboravu i klanicama bez obzira što su ostavili toliko traga u istoriji i opstanku našeg naroda. Zamislimo samo trenutak da nestane nafte i struje kako bi čovek opstao bez njih. Ove skupe rase konja svakako nisu sposobne za radove i teške poslove.


Status: Rizično ugrožena rasa

Veličina populacije u Srbiji: 80-100 primeraka u 2008

Komentariši